| Bijeljina: Nismo mi Cigani, zovite nas
u ime!
U BIJELJINI SE NEPRIMJETNO, BAS KAO STO JE SVOJEVREMENO I
NESTALA, FORMIRALA ROMSKA KOMUNA, NAJVECA NJIHOVA ZAJEDNICA. U OVOM SVOJEVRSNOM
NASELJU ISPUNJENOM SMIJEHOM, SUZAMA, MUZIKOM, A PONAJVISE LJUDSKOM BIJEDOM.
Ko si sad ti?!
- Novinar. Pisem o vama Ciganima.
- A, ja mislila postar sa penziju. Vidim nosis tu torbu. Razocarali smo je, ali smo
zaintrigirali jos jednog znatizeljnika iz kolonije:
- A, jel da pravis ono Crna macka, bijeli macor? Pa se, onda, sjetio da smo pomenuli
rijec Cigani i ljutnuo se:
- Najvise mrzim da me neko zove Cigo. Pitaj za ime, pa kad mi znas ime zovi me u njega!
Prasnjavi put kipi od musave djece, koja neprestano trckaraju bosim nogama ili biciklima
bez guma. Zene u dimijama nose bebe u narucju vracajuci se iz grada gdje su trazile
milostinju. Neocekivano je uslijedila i prava psovacka kanonada. Zapocele su dvije mladje
zene. Povod je, ocigledno, ljubomora: - Jebem ti mater-razgovjetno se razlijeze na
bosanskom. Pa, onda, nesto samo njima znano, ali ocito nista manje agresivno.
- Kurvo, ti' oci vadim. Mog coj'ka u krevet da vodis - naglo prebacuje druga na
bosanskom, svjesna prisustva blijedolikih. Ovo je Tombak, ovdje je ta urbana gerila.
Bijeljina je i prije rata bila glavno staniste Roma. Ovdje, u zapadnom dijelu grada
locirali su bazu za lutanja ondasnjom Jugoslavijom i zapadnom Evropom, odakle su se
vracali puni deviza i razlicitih iskustava. Novac su trosili praveci kuce-spomenike. Kic i
tastina. Sve su jos upotpunjavali poslom kojim se, inace, Cigani bave: prikupljanjem
otpada, prosnjom na ulicama, muziciranjem ili podizanjem socijalne pomoci u nekoj bogatoj
zemlji. Tokom rata mnogi su ostali na Zapadu, neki u danasnjoj Federaciji BiH, a manji
broj, po pravilu, najsiromasnijih je ostao. Otuda i frakcije, podozrenja, svadje, pa i ono
sto se ne moze zaustaviti samo na svadji.
- Ovi nasi, sto se vracaju, su najgori, pas im jebo mater. Kad je bio rat setali su se po
Avstriji i Nemackoj i sad se vracaju. Otimaju nam poso, oce da se uselu u nase kuce, dok
Srbi iz njihovi ne izidju. A, ja bio borac, pa na livadu sa djeca da spavam.
Na staroj ogradi pored puta suse se dimije, dzemperi, marame..U kaljavoj avliji njih
petnaestak, okupljeni oko vatre. Griju se, cekaju da voda uzavri, pa da vruc krompir
nahrani njihov stomak. Ograda vijuga uz sokak i tako ogradjuje devet avlija familije
Beganovic. Samo krov ne vidimo. - Ovdje ga, dijete, vec dugo niko i nema. Sve je ostalo u
Jasenjima, selu pored Teocaka - kazu uglas. Davno , devedeset i druge, krenuli su u
nepoznato. Za one sa vise srece nepoznato je bila Njemacka, a za druge Bijeljina i okolna
mjesta koja kontorlisu Srbi. Sada, nakon svega, opet su zajedno. Pod istim nebom, na istoj
zemlji - bez ognjista. Zive od danas do sutra. A, nisu na taj zivot navikli. U Jasenju su
imali svoje livade, sume i kuce.
- Ujutro krenem, prije sunca, na most u Brcko. Tamo prosim do kasno popodne. Zaradim oko
trideset marki dnevno. Neki kazu dosta ti Kadrija, a nemerem opet sva gladna usta
nahranit. Nedeljom ne radim, okupim djecu, pa napravim dobar rucak od dosta krompira. Meso
rijetko zamirise. Od Crvenog krsta ne dobivam nista. A, mnogo sam ocekivala. Rato je meni
najgori bio. Muz mi pogino na Suhom Polju kod Majevice. I od tad svi me zaboravili. A
djece dosta, sestro, jedno uz drugo se pribilo. - Vlazan podrum, soba bez prozora - to nam
je dom, od kada smo stigli iz Njemacku. Imam troje djece. Prodajem staro gvozdje i tako ih
hljebom hranim. Zena je po povratku iz Berlin dobila 1000 marki, a ja nista. Za mene je
APSING - izgon iz Njemacku, jer nisam dobrovoljno sceo da izidjem. Znao sam da nemam kud -
kaze Nazo Beganovic. Ismet ima petoclanu porodicu. Prije dvije godine vratio se iz
Njemacke sa 2.300 DM.Mislis da je to dosta marki? E, sve se istopilo. Puno sam dao na
ljekove, neka zla bolest djecu mi snasla. Sve zive rane na nogama. Vode nemam, struju
ufatimo preko drzavne linije, a i to ce da isijeku. Marke otisle i na opravak ove
tudje rusevine u kojoj sada zivimo. Cojk ce da se vrati, da trazi svoje i ja cu morat da
izadjem. Da sam bar dobio plac, pa sebi od drva sobu skovo, vako, cekam, a znam da dobro
nece biti. Oni sto su isli u rato dobijaju so, brasno, zejtin, a nama ni zeru. Kazu - vi
ste puni marki. Pa, od devedesetsedme godine, da sam lezo na njima ili bi potrosio il, bi
podero. Ne vole me moji Romi sto su ovde rato proveli. Zelja mi je da se opet u Njemacku
vratim.
- Ne trazim mnogo - samo sobu koja ne kisne i kupatilo. Nije zbog mene, ja cu jos malo pa
odoh iz zivijeh. Meni je sezdesetpeta. Za ovu djecu je briga. Ja idem po Bijeljini, prosim
i za sebe i za njih - kaze Sabrija.
- Ovo mi nije zivot. Oni dosli iz Berlin i imaju sve, a mi strahotu pojeli, pa nista dobro
da vidimo. U tudjoj sam kuci. Lopatom vodu bacam iz sobe kad kise pristignu. Sta Bog da,
to i jedemo. Nekad i po kantama hranu trazimo. Volila bi da idemo u svoj kraj, Jasenje, da
mi napravu bilo sta. Samo da nismo u tudjemu - zali se Hatidza i nastavlja: - Sin Alija mi
je na liniji sa Srbima bio. Posle su mu poso obecali. A, sad kazu: - Cigo, za te posla
nema, mogu i Srbi ulicu da metu! Alija ce uskoro i peto dijete da dobije. U ovoj sobi nema
zivota za jos jedno, a zivjet se mora.
- Da otimamo tudje necemo. Ubice nas ko. Nismo mi Romi Beganovici na to navikli. Milicija
zbog kradje nikad ovdje dosla nije. Mada nas od skora i Crveni krst odbio. Pa, da bar saku
brasna dadu. Vako, patimo se. Vlaga navalila u kucu, disati nemeres. Mali Senad bronhitis
dobio, a za lijek uzajmiti ne mogu. Kako onda da vratimo kad za nas posla nidje nema.
Izadjemo, tamo kod MUP-a, cekamo da nas na njivu povedu za 15 marki. Al tesko se ko sjeti.
Kazu: - Cigo, ti raditi neces! A, dusu grijese. Imali smo mi u Jasenju njive, sve lijepo
ko san bilo. Sad pusto osta, kuce do temelja srusene, a mi cekamo.
- Sta moze da nas obraduje - da dodje neki fin
gospodin i kaze - plac cete dobijete, a muz metlu u sake pa na poso.
- Jebu nas odlazeci u opstinu, ovi nasi na celu sa Pasagom Beganovicem. On je
predstavnik Roma u Bijeljini. Bavi se samo za mjestane a nama prijeti da ce izbjeglice
istjerati nogom u guzicu - tvrdi Mahmut i s gorcinom dodaje: - Osto sam ovde i borio se ko
borac Vojske RS, a sad nas svi tjeraju. Necu bogatstvo, samo da zimu pod krovom docekam, a
ne u tudjoj stracari da strahujem. Nevladinim organizacijama smo se obracali, pa nista.
Presjedniku Mandi iz Ugljevika, pa ni tu nista. Necemo mi u zajednicu sa drugim Romima. Mi
iz Jasenja smo posteni, a najgore smo prosli. Ko da nismo ljudi. Nas interesuje samo kako
da pojedemo, popijemo i - zivimo. Od politike vajde nema!
- Mi smo drukciji od ostalijeh Roma. Ni gatanjem se ne bavimo. Da znamo gatati sebi bi
lijepu sudbinu udesili. A ne bi u tudjoj kuci noc nocijevala. Ovoj maloj - kakvog bi momka
nasla. Vidis tamnooka, vrag pravi. Al srece nema, da je za bogatog dadem, vec u ovoj vlazi
trune u ovu jesen - uzdise Hatidza.
Jesen je jedino sto je izvjesno kod Beganovica. Stici
ce sa dugim, dosadnim kisama. Tragovi malih stopala vec ostaju u blatu. Bosi su i goli,
ali djeca za brigu nece da znaju. Ni skola im nije posebna briga. Isli su mjesec, neki i
dva, a rijetko ko od njih da je presao u sljedeci razred. Roditelji ih pravdaju: para za
knjige nema, a u skoli samo nevolja da ih snadje. Bjezu od njih jer su Romi, jer su
prljavi i krastavi, a mi para za prasak nemamo. Izet drzi desetogodisnju Azru i kaze: -
Corava je ona i sva nasa djeca. Azra trepce ocima, trlja ih i, zbunjena gleda u oca. I
taman da se oglasi da to nije istina, a Izet joj ruku na usta stavi. - Suti, hocu da
kazem, cim neznajes potpisati ime svoje, corava si. U skolu kad ne ides, slova da ucis,
mora da si corava. Neka znaju da je to sto uslova za skolu nemas. Pored ociju corava ce da
budnes! Azra kao da se uplasi od prijekornih ocevih rijeci, istrze se i nesta u dugom
sokaku sa svojim vrsnjacima. Oni su vec nasli toplu mlavu da u njoj jedni drugima stopala
gaze. Valjda je to jedina radost za koju znaju.
Mahalu Tombak uskoro ce napuniti mrak, a tada lici na sirotinjske dijelove Bombaja ili
Rija. Tek pokoja svijetiljka iza najlonskih prozora, a ulice pune ljudi, konja i
decenijama starih automobila. Poluzavrsene kuce djeluju zlokobno pod slabim svjetlima, ali
i ulivaju nadu. Kazu, gdje Cigani dolaze, tu rata i bijede nece biti. Oni koji ih poznaju,
tvrde da imaju posebno culo.
- Za sta se Ciganin uhvati da radi, tu sigurno ima dobitka. Ako ne znas sta ces u zivotu
idi za Ciganinom. Prati njegov trag! |
|
