www.bijeljina.cc/vijesti03


	Bijeljina: Muhamed - sudbina iz naseg razreda! Ovo je djelo ucenika (iz Bijeljine) koji se nalazi u izbjeglistvu u Njemackoj i tamo pohadja skolu. Zadatak je imao da napise "sastav o ratu" na nacin na koji ga je on dozivio, u vrijeme kada je imao svega 10 godina. Za ovo djelo Muhamed je dobio nagradu od "Volksbund Deutsche Kriegsgraberfursorge" u Weissenhornu. Originalni sadrzaj je na njemackom jeziku (Deutsch). Molimo vas, ukoliko mislite da je vas prevod originalniji, kontaktirajte nas. Ja sam Muhamed, Musliman, izbjeglica iz Bosne. Trenutno posjecujem razred 9b u Weisshornu. Preselio sam u Njemacku prije pet i pol godina. Razlog za to bio je rat u bivsoj Jugoslaviji. Zivjeli smo u jednom gradu s imenom Bijeljina u kojem svi nacionaliteti Muslimani, Srbi i Hrvati zajedno zivjese. Svi smo se dobro slagali. Ukoliko se neki od srpskih praznika slavio, mi bi bili pozvani i mi smo takodje pozivali na nase praznike. Ne bi se samo pozdravilo nego bi se medjusobno razgovaralo. Kod nas Muslimana ne postoji Vaskrs (Uskrs), ali se jos uvijek sjecam Vaskrs-dana. Nase komsinice Sonja i Tanja, redovno su meni i mojoj sestri poklanjali sarena jaja za Vaskrsne dane. Na jednom od njih bi uvijek stajalo moje ime i jos jedna slika koju bi nekako nacrtali drvcima od sibica. Sve je bilo u najboljem redu, dok iznenada nisu otpoceli konflikti u pojedinim gradovima izmedju Srba i Muslimana gdje bi Srbi obicno zatim bombardovali. Jedno vece bijase muslimanski disco dignuto u zrak. Pogidose dva covjeka. Znalo se odmah da su to Srbi ucinili, svi su to pricali. Slijedeceg dana kao i obicno htio sam ici u skolu, ali saznah od roditelja da su Srbi postavili barikade na vise mjesta posebno u unutrasnjosti grada. Niko nije mogao uci ili izaci. Dakle, bio je to slobodan dan za djake. Mi, djeca, bili smo tako sretni zbog toga. Igrali smo se citav dan. Vozio sam se na mom biciklu cak do prvih barikada koje su udaljene nekih 300 metara od moje kuce. Bili su to moje komsije, Srbi: Vlatko, Ljubo Sasa, Bosko koji su postavili te barikade. Zasto - nisam znao. Bilo mi je svejedno nisam dosta razmisljao o tome. Niko nije ni bio u panici. To je tako trajalo tri dana. Treceg dana situacija se zategnula. Srbi su od pocetka planirali rat i pri tome se bogato pripremili. Dodjose tenkovi i vojnici, mogli su se vidjeti svugdje u gradu. Blokirali su sve. tako da niko vise nije mogao izaci. Nasi poznanici su takodje tu. Sada su svi Muslimani uplaseni, jer tek po neki posjeduje oruzje koje je nabavio neposredno prije rata iz opreznosti. Nije se jos pucalo ili bombardovalo. Mi smo ponovo krenuli u skolu i kao obicno pricali sa Srbima. Svako je znao sta se desava, ali oni su tako prijateljski razgovarali sa nama pokusavajuci nam objasniti da su ovi tu da nas osbrane od nadolazeceg rata. Mi nismo ni bili sokirani. U drugim gradovima rat je vec duze otpoceo i mnostvo ljudi je ginulo. Saznali smo kasnije da je nekoliko nasih poznanika takodje ucestvovalo i da su neki od njih izgubili zivote. Rat je bio planiran. Sve se odvijalo korak po korak. Na primjer, niko nije smio napustiti kucu poslije 10 sati. U skoli smo prije pisali oba pisma, latinicu i cirilicu. Tada smo pisali samo jos cirilicu. Pokusali smo sto cesce je bilo moguce razgovarati sa komsijama - da ne bi imali nikakvih teskoca sa njima. Ipak, postajalo je sve teze za nas. Svakim danom bilo je sve vise vojske u gradu. Bio sam na kraju treceg razreda osnovne skole i tako poce najgori raspust u mom zivotu. U skoli su bili Srbi koji su dosli iz drugih gradova. Ime skole je promijenjeno. Sa drugim Muslimanima pricali bi tiho o mogucnostima izlaska iz grada. Posto su mnogi od nas imali nekog od familije - ko zivi u Njemackoj, cesto su telefonirali. Ali, telefonski razgovori su obicno prisluskivani. Moj ujak je pokusao u to vrijeme poslati nam dokumente uz pomoc kojih bi dosli nekako u Njemacku. Ipak, trebali smo imati dozvolu od Opstine grada da bi izasli, sto nije bilo lahko dobiti. U noci bi pucali da bi nam utjerali strah. Nestajali su ljudi u noci. Zivjeli smo u strahu i znalo se - najteze je u noci. Kuca moje nene nalazila se pored moje, gdje smo i spavali. - dani rata - Jedne noci gledasmo kroz prozor i vidjesmo mnoga mala svijetla kako se micu oko nase kuce. Bili su to Srbi, mozda cak i nase komsije. Ja i moja sestra - pokusali smo zaspati ali, nije islo. Razmisljao sam sta bih uradio kad bi provalili kod nas, Ne dugo zatim neko iznenada udari na vrata i cuo se jako glasan zvuk da mi je srce gotovo stalo kucati. Znao sam odmah sta ce se sada desiti, jer kada udju u kucu tada je gotovo sve. Ali, ja ostah u krevetu i htijedoh sacekati sta ce se desiti. Upitah moju majku da li je ona sta cula, ali ona mi rece kako nije cula nista. Mislio sam da mi se prividja,ali, sestra je takodje cula. Bez obzira, tu noc nisam mogao zaspati. Slijedeceg jutra otac je otisao u kupovinu. Kada se vratio rekao nam je svi da dodjemo, jer ima nesto vazno saopstiti. On rece da su jednog od nasih poznanika koji je zivio nekih 400 m udaljenoj kuci od nas, ubili Srbi. U toku dana saznadosmo cijelu pricu. Srbi nakon sto su provalili u kucu, silovali su Mehmetovu suprugu i kcerku. Zatim su mu stavili pistolj u usta te su htjeli sa nozem napisati mu nesto na prsa. Kada je pri tome od straha drhtao, hladnokrvno su ga ubili. Kcerka je 3 dana prije toga rodila djecaka. Mehmetov sin je skrivao dijete ispod stola - nakon sto je primjetio da su provalili u kucu. Zabio mu je palac u usta da ne bi plakao. On je sve vidio. Srbi nisu primjetili. Ko zna sta bi uradili sa njima da su ih nasli. Svi smo bili sokirani dogadjajem. Strah u meni sve je vise rastao. Moj otac je otisao nakon nekoliko dana jednom od komsija, te sa pricao o tome dogadjaju. Rekao je ako bi pronasli krivca da bi ga objesili. To su bile lazi! Pokusali smo, naravno izaci iz grada. Odlucili smo ici kod nase nene. Na putu smo prosli pokraj kuca poznanika Srba. Rekose nam da oni ne znaju da grad bilo ko moze napustiti. Bez obzira, vozili smo dalje. Na kraju ulice bilo je c.a. 50 vojnika koji su svoje puske okrenuli na nas. Rekose nam da niko ne moze napustiti grad. Objasnjavali smo da napustamo grad samo na nekoliko dana jer idemo mojoj neni, ali ovi odbise. Dakle, vratismo se istim putem nazad te sretosmo one iste poznanike Srbe. Kazase nam da oni ne mogu uciniti nista za nas bez obzira sto su imali radio vezu sa vojnicima. Ovi pokusase jos jednom da stupe u vezu sa njima, samo da bi nas napravili glupima i rekose da cak ni ptica ne moze izaci iz grada. Dakle, vozismo se puni razocarenja ponovo nazad kuci. Put nije bio dalek do kuce ali mnoge stvari su nam prolazile kroz glavu. Npr. - mozda nase komsije nisu htjele da napustimo? Sta je razlog tome? Ova nesigurnost budila je u nama losa predosjecanja. Vjerovatno je to bio taj momenat bespomocnosti koji nam rece: "Sakrijte se, bicete ubijeni od vasih komsija?" Istog dana pokusali smo razgovarati sa drugim Muslimanima kao i Hrvatima. Razmisljali smo gdje bi se sakrili. Prijeteci slucajevi su se brzo sirili izmedju Muslimana i Hrvata. Nismo se mogli susrecati svi na jednom mjestu, u medjuvremenu i to je bilo isuvise opasno, mozda bi nas i ubili. Iste noci pucali su kao nikad prije. Napolju je palo nekoliko granata. Mislili smo da padaju u dvoriste. Slijedeceg jutra moj otac izadje napolje da provjeri je li njegov kamion jos citav. Nakon nekoliko minuta vratio je se ponovo, potpuno sokiran i rece da u blizini nase ulice lezi jedna mrtva zena. Ja nisam imao hrabrosti izaci napolje jer to bi mi donijelo jos veci strah. Sa sigurnoscu htjela je nekako pobjeci. Istog dana u podrumu moj otac je pravio mjesto gdje cemo se sakriti. On je slozio sva nasa drva za lozenje i time oslobodio prostor u kojem smo se mogli sakriti i zakljuciti. Mi spavasmo te noci u podrumu. Napolju se zestoko pucalo, ali sada imasmo jos veci strah ukoliko otkriju gdje smo i udju. Negdje poslije ponoci na jedanput odjeknu bomba u nasem dvoristu. Bilo je kao zemljotres i zidovi zadrhtase i u mojim usima zabruji. Ujutro izadjosmo napolje da vidimo sta se dogodilo. Garaza moje nene, koja je pripadala svima nama bila je gotovo sravnjena sa zemljom. Nekoliko dana kasnije smo zajedno sa c.a. 150 Muslimana, Hrvata i Albanaca otisli u podrum jedne komsinice. Osjecao sam se nekako sigurnije. Molio sam se Bogu svo vrijeme s obzirom da sam bio religiozan Musliman. Jedna stara sijeda zena molila se za sve nas. Cak je nekoliko muskaraca imalo puske te pravise strazu. Sa nama je bila Stojana. Stojana je bila Srpkinja koja je bila udata za Muslimana. Nesto prije rata njih dvoje otvorise privatnu prodavnicu i posto pradavnica nije bila puno udaljena donosili su hranu i slatkise. Ovi su takodje bili u strahu, jer i njih bi isto tako ubili kao i nas, ako bi nas nasli. Podrum je bio prilicno veliki, tako da nismo morali gladovati. Bili smo vec dva dana u podrumu i cinilo se kao da cujemo eksplozije i pucnjave bez prestanka. Bio je to osjecaj kao da ce nas istog momenta otkriti. Razmisljao sam citavo vrijeme:"Jos uvijek sam i previse mlad da umrem!" Nisam htio umrijeti tako surovo niti sam htio vidjeti kako moju familiju muce. Zene su naravno imale veci strah nego muskarci, jer silovanja jos uvijek postoje u ratu. Jedna od zena ostala je tiha i mirna., moja gluha tetka. Ona je bila takodje sa nama u podrumu. Na srecu nije mogla cuti eksplozije. U noci treceg dana u podrumu slusajuci radio saznali smo da svi koji imaju oruzje trebaju ga predati jer u protivnom ce biti ubijeni. Cak i prije rata su zbog toga prijavljivali. Naravno, svi koji su posjedovali oruzje, predali su ga. Na'jedanput cula se mukla tisina u prostoriji, kao da hoce da nam kaze da nesto nije u redu. Neki podsjetise na Salka koji se nije vratio sa straze. Nas zaklon gdje smo bili sakriveni bio je podrum, ali u isto vrijeme i garaza. Najedanput otvorise se vrata. Salko je bio pred vratima. Svi gledase u njega. Sjedio sam nekih 5 m. udaljen. Primijetih da nije imao oruzja, izgledao je kao mrtav. Govorio je tihim tonom:" moja familija treba da izadje ili ce nam kucu dici u zrak." Ja nisam odmah primijetio sta se u stvari dogadja. Primijetih da Salko jos uvijek stojase na vratima gledajuci napolje dok nam je govorio. Stojalo je nekoliko ljudi pored njega koje nismo mogli vidjeti, sa oruzjem usmjerenim na Salku. Njegova sestra, majka i brat izadjose napolje bez rijeci. Vrata se zakljucase poslije njih. Osjetila se muka tisina za nekoliko sekundi. Neke zene pozese plakati. Ja poceh drhtati sam od sebe, jer bila su tri problema: 1. Oni znase gdje se sakrivamo - 2. Kuca Salke kojeg su vec odveli bila je samo za sedam kuca udaljena od moje. - 3. Moj otac je bio takodje napolju. Poslije toga razmisljao sam samo o tome kako ce kuca eksplodirati. Cekao sam na eksploziju. Nakon sto se duze vrijeme nista nije desilo, svako je ocekivao najgore. Oni su vjerovatno odlucili da ne dignu kucu u zrak, nego da ubiju one koje su izveli iz podruma. Pucnjevi su se culi svakako. Dakle, nismo mogli znati jesu li ih ubili. Slijedeceg dana svi smo izasli iz podruma. Vidjeh mog oca kako prilazi podrumu. Bilo mi je drago vidjeti ga opet, te sam mu oomah otrcao u narucje. Zasto moj otac 3 dana nije spavao kod kuce, nisam znao. 3 dana u kojima se toliko toga desilo da nam je otac pricao o njima pola dana. Prvo su u sredistu grada, gdje je bilo najopasnije 70 ljudi pronasli. Oni su se takodje skrivali u podrumu. Sve su ih pobili i mnoge su nasli bez prstiju na rukama ili usiju. Srbi nisu htjeli skidati nakit nego su to brze radili sa nozom. Rekao nam je i da su nasli nekog covjeka koji je bio mrtav vec sedam dana. Njemu su zakovali eksere u ruke i noge te mu zapalili stopala. U gradu su bili samo jos Srbi. Sve prodavnice, restorani, Cafes i Disco uzese u svoje ruke. Prije svega manji restorani su pripadali Albancima. Oni nestadose svi. Kasnije se ispostavilo da su lasevi sijeckali u komadice i bacali u vodu. Danju nije bilo tako opasno, ali nocima su ljude ubijali. Nekoliko dana se pucalo zbog neke velike svadbe. Bili su tako mocni, da im se nista nije moglo uciniti. Slijedeceg jutra zajedno sa mojim prijateljima otisao sam na ono mjesto gdje se slavila svadba. Nadjosmo punu kesu praznih patrona. Cak je bilo nekoliko neiskoristenih koje sam kasnije dao ocu. Otac je pokusao dobiti dozvolu kako bi mogli izaci iz grada. Posto je nas komsija Branko jedan od najmocnijih ljudi u gradu, otac ga je posjetio u opstini. Pitao ga je zasto bi on napustio grad. Otac je rekao da zeli zajedno sa nama posjetiti jednog prijatelja u Srbiji. Kada je Branko opet otisao, neko puca na ljude ispred opstine. Moj otac je brzo otrcao sa tog mjesta tako da mu se nista nije desilo. Istog dana otac je ponovo otisao kod Branka te opet pricao sa njim o nasem problemu. On se ponasao tako - kao da nista ne zna. Razgovor se prilicno oduzio. Brankova sestricna nije primjetila mog oca dok je razgovarao jer je bila u kuci. Kad je izasla sa cudno zaobljenom sabljom u ruci, rece: "Balije, sve cu vas poklati." Nakon sto to rece ugleda mog oca i otrca u kucu. Branko se nasmija i rece: "Ona se uvijek sali." Kada je otac dosao kuci, rece nam:"Mi moramo ici odavde sto prije je moguce." Odlucismo se da autobusom bjezimo za Srbiju. Spakovasmo nase stvari i cekasmo na najbolji trenutak. Ne rekosmo nikome, samo nasim poznanicima, Muslimanima:Topcic, Lasic, Melih, BNilgaric, Musafera, Huso i moja nena. Musafera i Huso odlucise da krenu sa nama. Neocekivano dodje UNO u grad. Radovao sam se , vidjeti ih. Bilo je i crnaca. Ja nisam prije tako cesto vidjao crnce, gotovo nikako. Oni su nam podijelili hranu i slatkise i cudne supe. Mi nismo morali gladovati, ali radovao sam se jesti nesto totalno drugacije. Naravno, bilo je i ukusno. Ovi ostase jedno vrijeme tu i zatim odose dalje. Nakon sto su otisli, poce opet sa pucanjem. Za nas tako dodje i poslednja noc u Bosni. Mi pokovasmo nase stvari, a moja mati je radila u basti da ne bi postali uocljivi, dok smo se takodje i mi ponasali totalno neupadljivo.Mislili smo da cemo se vratiti nakon nekoliko mjeseci. Urano jutro u 6 sati vozismo se sa Topcicem i sa nama bi i Bulgaric. Moja nena je trebala nakon nekoliko sati kasnije takodje izaci iz grada. Familija Topcic nije htijelja ici sa nam. Samo su nas ispratili do stanice. Na stanici udjosmo pravo u autobus ( ja, moja sestra, roditelji, Muzafera, Huso). Imali smo strah u slucaju da nas vidi neko od Srba poznanika. U autobusu smo bili svi totalno uzbudjeni. Gledah cesto kroz prozor da bih bio siguran, niko nas ne prati. U ostalom, to sto smo uradili bio je velik rizik. Mogucnost da nas ovi na granici (u stvari to i nije granica, to je bio most koji je spajao Bosnu i Srbiju), ne propuste zbog dozvole od Opstine, bila je velika. Ali, otac je bio upornog misljenja da moramo ici. Ja nisam znao zasto je on tako uporno insistirao. Bio sam uzbudjen, jer sam imao strah da nas nece pustiti, ali i zbog toga sto cu konacno doci u Njemacku. Molio sam sve militve koje sam znao. Nisam se samo ja molio nego citava familija. Na jedanput udje jedan srpski komsija u autobus. Mi smo odmah pomislili da ce nas on prijaviti. On je bio veoma obozavan i sjecam ga se po njegovoj karakteristicnoj ljubaznosti. Posebno njegova kuhinjska umijeca nisu se mogla porediti cak niti sa zenskim. Sjede naravno pored nas i upita nas gdje smo krenuli tako rano. Ispricasmo mu opet istu pricu da idemo kod poznanika u Srbiju. Razgovarali smo sa njim i dalje. Nakon kraceg vremena udjose dva srpska vojnika u autobus. Izgledase vrlo opasno. Jedan je imao zavoj na ruci, a drugi veliku bradu i dugu kosu. Sada imadosmo strah i od njih. Mislio sam sam oni ce nas kasnije kontrolirati. Svo moje razmisljanje tog dana bilo je usmjereno prema Bogu. Molio sam i molio. Vozac autobusa je bio Srbin ali moj otac ga je poznavao. On je bio jedini koji nam je mogao pomoci izaci iz Bijeljine. Vozismo se tako dalje. Trajalo je nesto duze dok ne stigosmo do onog mosta. Nekoliko km prije mosta stajala je policija. Tu nas zaustavise. Udjose vojnici u autobus i rekose:"Zene i djeca mogu dalje, muskarci trebaju imati dozvolu." Moj otac i Huso su bili jedini koji nisu imali dozvole. Dakle, morase izaci napolje. Nas komsija odmah podje za njima. Gledao sam kroz prozor pokusavajuci cuti sta sada govore. Imao sam komican osjecaj te skocih i izadjoh napolje. Stajah ispred vrata i gledah njih. Moj komsija se stvarno zauzeo za nas. On rece:"Pustite ih sada, oni hoce samo da posjete poznanike." Vozac autobusa je takodje bio napolju i on je pokusavao da ih nagovor da nas pusti dalje.. Na svu srecu otac je poznavao i jednog od policajaca. Na kraju rece:"Sto se mene tice mozete voziti dalje, ali to ne znaci da cete proci most." Dakle, vozismo se dalje. Pola puta imasmo iza sebe i ja ne imah vise velik strah, jer ona dva vojnika nisu bila u autobusu. Bili smo u sigurnim rukama jer je vozac autobusa mnoge vec preveo na sigurno. Zatim, bijase vrijeme kad dodjosmo na granicu. Ispred mosta stojali su stotine vojnika kao i oruzje i brojni vojnicki automobili. Noge su mi drhtale od straha. Oni nas razgledase i ja dobih jos vecu strah da su mi zubi skljocali. Vozac izadje iz autobusa. Iz autobusa sam mogao vidjeti kako razgovara sa nekoliko vojnika. Nakon par minuta on se vrati i mi vozismo dalje. Mislio sam, sad ce nas odvesti negdje gdje ce nas sve pretresti. Ali, sve je bilo u redu. Vojnici nam mahnuse. Kad to vidjoh mahah i ja prijateljski njima nazad. Nisam mogao biti svjestam da smo prosli. Vozismo se znaci preko mosta dalje. Na kraju mosta stajase opet vojnici. Mislio sam, sad ce nas pretresti, ali vozac je vozio dalje. Majka rece:"Prosli smo!" Ne znam sta sam u tom momrntu osjecao, zaboravio sam sve. Vidio sam samo jos srecu pred ocima. U voznji gledah cesto kroz prozor i mislih kako sve ovo sto smo prosli je u stvari nevjerovatno. Niko iz moje familije nije povrijedjen ili ubijen. Nisam znao sta cemo sada raditi u Srbiji. Upitah majku gdje idemo. Ona rece da idemo u Suboticu u neki centar za izbjeglice. Zatim rece i to da cemo tamo dobiti pasose. Vozismo se nekoliko sati prije nego sto stigosmo. Bilo je mnogo autobusa ispred centra. Bio je velik, lijep, neogradjen park. Ali, na ulazu je bilo prilicno tesko. Stajali su policajci ispred vrata i stariji covjek sa megafonom. Objasni nam on ukratko sta smijemo radito, a sta ne smijemo. Npr. nismo smjeli izaci iz centra. Muskarci su morali spavati napolju, jer nije bilo dovoljno mjesta za sve nas. Trajalo je odredjeno vrijeme dok nisu zavrsili sa nasim pretresom. Pretresose sav nas prtljag i nas takodje trazeci oruzje. Zatim smo usli. Soba je vec bila pripremljena za nas, gdje smo odmah spustili nas prtljag. Bilo je kao u zatvoru. Nije se moglo izaci. Dobojali smo hranu, koja nije bila tako losa. Ali, to je i bilo sve. Imali smo pilicno dovoljno mjesta samo nocu kada bi trebali sopavati bilo bi tijesno. Nije bilo dovoljno deka i matraca. Bila je to nakon nekoliko mjeseci, prva noc da sam tako dobro spavao. Ali, brinuo sam za mog oca koji je spavao napolju i ko zna sta bi mu mogli ucuniti. Vremenom saznasmo zasto su muskarci morali spavati napolju. Oni su imali listu sa sumnjivim imenima i ako bi neko bio tu od sumnjivih bio bi neprimjetno odveden. Vecinom su to bila imena Muslimana koji su bili clanovi stranke SDA i Hrvati HDZ-a. Dnevno su dolazili autobusi sa novim izbjeglicama i takodje neki su odlazili...