www.bijeljina.cc/vijesti02


	Bijeljina: Slatki zivot gorke Semberije Bijeljina odise bogatstvom koje joj donosi plodna zemlja Semberije, mirise na benzin i visoki profit od sverca koji joj donosi blizina Srbije. Opet, ona nije ni univerzitetska Banjaluka, ni centar politicke i finansijske moci poput Sarajeva. Ona je, naprosto, mjesto gdje se mutne finansijske transakcije, na kojima pociva privreda "RS", samo obavljaju, a visoki profit potom podje put Pala. U njoj od novca ne ostaje mnogo, samo nizovi kafana i malih trgovina tradicionalno dobro opremljenih povrcem. I 16 benzinskih pumpi samo u gradicu - preko 30 u okolini. Carina "RS" zabiljezila je u 1996. godini ulazak iz Srbije samo 600 cisterni. A Bijeljina nema teksaska bogata nalazista nafte. Opste blagostanje je varka, reci ce nam profesor jedne srednje skole, Srbin starosjedilac, od 50.000 stanovnika, 1.500 ima novac, a 200 ga ima toliko da mora da ga cuva elektricnom strujom u ogradama ogromnih kuca, reflektorima i psima. Neiscrpni su bili u Bijeljini izvori sive zarade. Donedavno je bila zabranjena prodaja stoke Federaciji, pa su krda goveda nocu, u blizini sela Amajlije. prelazila Drinu i hitala ka medjuentiteskoj pijaci Arizoni. Osnovni izvor naglog bogacenja bio je, naravno, rat i pljacka bosnjackih kuca. Iz temeljnog ciscenja grada od bosnjackog stanovnistva, razgranali su se razliciti poslovi. Tokom rata unosno se prodavalo oruzje Bihacu. Kada je ponestalo bogatih Bosnjaka iz Bijeljina i neposjednutih kuca, nove srpske izbjeglice pocele su da stizu u septembru 1995 godine. Specijalizovanim "biznismenima" je bilo dovoljno reci samo "oslobodi", pa da Srbin koji je vec useljen na pocetku rata u bosnjacki stan mora napolje, a isti stan da udje novi, bogatiji srpski "narucilac". Operacija srpskog oslobadjanja od Srba stajala je tri do cetiri hiljade maraka. Nas sagovornik, profesor, primio je za dvije godine svega osam plata. Kaze da su vlasti kad su pustale Srbe da udju u bosnjacke kuce, dobro pazile kome ce koja kuca pripasti. "U dobru kucu nije mogla uci ljudska boranija, tarifa - 2.000 maraka". Kako se moze dobro zaraditi na izbjeglicama, dobar pokazatelj je telefonski imenik. Pored telefonskog broja stoji mala zvjezdica - znak da je broj nekad bio bosnjacki, a sad srpski, izbjeglicki. Svake godine opstina ce traziti od izbjeglica da nanovo daju novac za telefonski prikljucak (4.000 brojeva), tako ubira ogroman prihod i stavlja do znanja da su tu privremeno. Domaci Srbi kazu da, ko moze - odlazi. Tesko se privikavaju na zivot sa novim komsijama. Uciteljica u penziji, rukom pokazuje veliku i komfornu susjednu kucu. Tu su nekad zivjeli njeni dobri prijatelji, Bosnjaci. U istoj kuci sada zive Srbi iz nekog sela pored Glamoca. Gaje svinje u dnevnoj sobi, sve sto je u kuci vrijedilo unisteno je. U aprilu 1995. godine njima je vrata provalio naoruzan covjek i naprosto ih istjerao. Oni zive u Tuzli, iznajmljeni stan placaju 100 maraka, i to nece moci dugo da izdrze, a nazad ne mogu. Ovih dana advokati u Bijeljini imaju pune ruke posla. Bosnjaci pokusavaju da obave prodaju ili zamjenu, i, kako-tako, u Tuzli ili nekom drugom mjestu u Federaciji krenu u novi zivot. Dva puta dnevno saobraca autobus na relaciji Bijeljina-Tuzla, pa protjerani Bosnjaci sada setaju gradom, dolaze u posjetu prijateljima, i mnogima koje srecu na ulici ne daju da mirne savjesti utonu nocu u san. Cak i oni koji su pokusavali u burnim vremanima da im pomognu, ne spavaju mirno. Sezdesetogodisnja penzionerka je ucinila sve sto je mogla za svoje susjede, ali kaze da spusti pogled, od sramote, kad sretne nekog poznatog. Ni sama nije sigurna da bi zajednicki zivot bio moguc. U Bijeljini zive dvije vrste izbjeglica. Prvi su stigli 1992. godine, iskoristivsi pocetak rata da pocnu novi i bogatiji zivot. Iza sebe su ostavili zabita sela oko Travnika, Zenice, ili Tuzle, a do tada su grad vidjeli samo kad bi isli na vasar. Mahom su iz sela Tinja, ili Potpec, gdje samo kopriva uspjeva. Domogli su se bogate zemlje i bogatih kuca. Sada se smatra da su bas ti ljudi najodaniji Karadzicu i ovoj vlasti, iz njihovih redova se, navodno, regrutuje i Karadzicevo obezbjedjenje. Braneci vlast, brane svoju novostecenu imovinu i bolji zivot. Druga vrsta izbjeglica pristigla je tokom bosnjacko-hrvatske ofanzive 1995. godine, kada je palo desetak gradova u zapadnoj Bosni. Iz Glamoca, Drvara, Bosanskog Petrovca... Kuce su vec bile zaposjednute, "akumulacija i preraspodjela kapitala" okoncana. Zive u kolektivnom centru, njih 50 u dvije sobe. Poslecnji najslabiji talas Srba prilio se posle Dejtona, bili su to mahom intelektualci iz Tuzle koji mijenjaju kuce, odlucni da ne rizikuju vise nista u buducnosti. Da li bijeljinske vlasti dozvoljavaju povratak izbjeglica Bosnjaka, kako je lijepo odluceno u Dejtonu? Pravnu bitku za sve njih vodi, na iznenadjenje (i ogorcenje) protjeranih Bosnjaka ia Bijeljine, Rasim J., i tako se iskupljuje za svoje nacionalno izdajnistvo. Zivotna prica Rasima nosi sa sobom mnogo od kafkijanskog procesa i jos vise od Cosicevog otpadnika. Pa ce biti pravi apsurd da bas on, ako na sudu ostvari svoja prava, i povrati stan i imovinu u Bijeljini, otvori put povratka ostalima. Predsjednik SDS-a u Bijeljini, nekadasnji pjevac novokomponovanih pjesama, objasnio je Rasimu da mu se ne moze vratiti stan i posao, jer bi to bio znak za ostale Bosnjake da se vrate. Zna Rasim i sam da je to poruka za one koji sada zive u Tuzli i inostranstvu. Jer kad se Rasimu to dogadja, sta drugi da ocekuju. On, medjutim, hoce da nekako iskupi svoj dug, ne odustaje. Seta ljuto Bijeljinom i podnosi jalove zahtjeve jalovim medjunarodnim organizacijama. Po popisu iz 1991. godine, u Bijeljini je zivjelo 30.314 Bosnjaka. Sada ih ima nekoliko stotina, neki su se pokrstili a neki su ostali, jer su imali zensku djecu koja nisu morala u rat, ili su iz mjesovitih brakova. Medju njima je ona puka sirotinja iz hudzerica koje nisu bile privlacne srpskim izbjeglicama. U tri dana bijeljinskog rata ubijeno je 142 Bosnjaka, a kasnije su nestajale citave porodice. Na poljoprivrednom dobru Novo Selo vape za radnom snagom. Tamo radi jos sedam Bosnjaka i prima platu. I gradjevinsko preduzece "Rad" zali za bivsim radnicima, jer su Bosnjaci iz Janje mahom dobri tesari. Ostalo ih je u toj firmi jos dvadesetak.